Caganer je protagonist Božića u Kataloniji, na sjeveroistoku Španjolske. Tradicionalni lik prikazuje seljaka odjevenog u crne hlače, bijelu košulju i klasičnu crvenu katalonsku kapu, a hlače su mu spuštene i u čučećem je položaju…
U životu postoje mnoge nespojive stvari, kako fizički (recimo, ulje i voda), tako i kulturološki (recimo, sigurna vožnja i alkohol). Iz ove druge skupine, to bi mogle biti i stvari koje se zaista ne zamišljaju u istome kontekstu, poput omiljenog katalonskog običaja koji spaja Božić s defekacijom odnosno obavljanjem velike nužde.
U Kataloniji, na sjeveroistoku Španjolske, među tradicionalnim likovima jaslica, redovito je skrivena i jedna mala figura čovjeka, koji se laičkom oku čini kao uljez. Naravno, pessebre, katalonske jaslice, sadržavaju sve uobičajene likove. Tu su Marija i Josip koji s ljubavlju gledaju u malog Isusa usnulog u kolijevci, tri kralja, ovčice, volovi, a možda i poneki pastir. No, pogledamo li malo bolje, među tradicionalnim likovima skrivena je i mala figura spuštenih hlača koja obavlja „svoj posao“ točno usred svete scene – caganer. Tradicionalni lik prikazuje seljaka odjevenog u crne hlače, bijelu košulju i klasičnu crvenu katalonsku kapu, barretinu, koji također može pušiti lulu i čitati novine. S obzirom na ono što radi, hlače su mu spuštene i u čučećem je položaju, a ispod stražnjice već se nalazi lijepa hrpa izmeta.
Dakle, riječ je o komičnom elementu nečega što bi trebalo biti vrlo ozbiljno – Isusovo rođenje. Premda bi netko mogao pomisliti da se radi o novovjekoj bogohulnoj izmišljotini, vrlo je daleko od toga. Naime, čvrsto ukorijenjeni u narodnoj tradiciji, počeci caganera potječu s kraja 17. ili početka 18. stoljeća, kada se prevladavajuća barokna tradicija, kako u Kataloniji tako i šire, usredotočila na realizam u umjetnosti, skulpturi i književnosti. U svojoj knjizi „El Caganer“, autori Jordi Arruga i Josep Mañà pišu: „Bilo je to vrijeme obilježeno ekstremnim realizmom…, a sve se to uvelike oslanjalo na opise lokalnog života i običaja. Tu su svakodnevni radni uvjeti i kućni život rabljeni kao umjetničke teme”.
Ako već vrijeme nastanka caganera nije sasvim precizno utvrđeno, razlog zašto se tradicija prenosi generacijama kristalno je jasna. Ideja o obavljanju nužde dugo je povezana sa svim dobrim i poželjnim stvarima – od dobrog zdravlja, preko sreće do prosperiteta. Naime, izmet je jednako gnojenje jednako novac jednako sreća i prosperitet. Ili barem tako kažu antropolozi…
BOŽIĆNA CJEPANICA
U Kataloniji nitko na caganera ne gleda kao na bezobraštinu ili čak prostotu. Dapače, tvrde da nestavljanje caganera u jaslice donosi nesreću. Katalonci na te figure gledaju opušteno, kao na puki prikaz prirodnog čina, a ne nešto nepristojno. Što ima toga nepristojnog u tome da čovjek ode u zahod, kažu. K tome, Katalonci ne staju samo na jednoj božićnoj tradiciji. Caga Tió, doslovno „cjepanica za nuždu“ (također nazvana Tió de Nadal, „božićna cjepanica“) isto je tako jedan od protagonista u mnogim katalonskim domovima uoči Božića. Ima blag subverzivni karakter, ali i simpatičnost, baš kao i caganer. Na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije 8. prosinca, obitelji počinju „hraniti“ Caga Tió ostacima hrane. Pokriva se dekicom da ga grije, sve dok ga djeca na Badnjak ili Božić, kad se „najede“, ne izudaraju štapovima, uz pjesmu koja ga potiče na nuždu: „Jer klada ne daje izmet…, ona obavlja nuždu božićnim darovima“. Prije nego što udare u Tió, djeca odlaze u drugi dio kuće moliti se da im donese darove, dok njihovi roditelji iskoriste priliku da ispod deke sakriju male poslastice poput božićnih slatkiša.
Piše: Tomo Will
Ostatak teksta potražite u tiskanom izdanju!
